Leti vrijeme, idu sati, zar su već tri desetljeća prošla od jednog od najradosnijih dana u povijesti Hrvata…
Sjećam se kao da je jučer bilo. Mi, mladi dečki, prepuni adrenalina, a u kući naučeni voljeti majku Hrvatsku. Bili su to dani zanosa, dani kada su u Grudama zavijorile hrvatske zastave, dana kada smo rekli: Nikad se više ne vraćaj Jugoslavijo!
Bili su to dani ponosa i slave, dani kada su nam stariji pričali o II svjetskom ratu, o svojoj kalvariji, o mnogim nevinima koji se nikad nisu vratili, o nama koji ćemo proći jednakim putem. Danas kada sve sagledam, od ratnog puta do izborene slobode hrvatske, ostao je ponos, ali i žal jer ja sam se borio za Hrvatsku, a izborio sam je sa svojim suborcima nekoliko kilometara dalje.
Danas, gledam svoju djecu kako odrastaju u državi u kojoj se krade na respiratorima koji bi nekome mogli spasiti život, gledam Bakirovu tvorevinu u kojoj on i njegova žena vode glavnu riječ i odlučuju o svemu. Oprostite mi, jer nisam to promijenio kada sam mogao! Ali, naivno sam vjerovao da nas neće prevariti! I ja i mnogi od nas zanesenih mladića iz tog vremena!
A smiri me danas samo odlazak u taj 30. svibnja 1990. godine, dan kada smo imali Hrvatsku, dan kada sam i ja u Grudama bio Hrvat! Jednom, kada Matica rijeka bude tekla, a novi ljudi budu hodili zemljom svojih baka i djedova, jednom će opet biti Hrvatska! Jer nikad je nismo prestali sanjati i uvijek smo ostali njeno najzdravije tkivo.
Danas, poljubite zastavu i pustite jednu suzu iskrenu i lupite petama, recite: Evo sve za Hrvatsku!
