Darijo je rođen 1. svibnja 1982. godine i uvijek je bio najniži i najmršaviji dječak u svojoj generaciji, ali nevjerojatno vižljast i talentiran za sve moguće sportove. Tako je u djetinjstvu bio odličan ne samo u nogometu, nego i u rukometu i stolnom tenisu, pa čak i u košarci. Bio je toliko dobar da ga je učitelj tjelesnog uporno nagovarao da ostavi sve druge sportove i posveti se košarci.
Već u pionirskom uzrastu dobio je ponudu iz zagrebačkog Dinama i Varteksa koji je imao odličnu školu, no onda se na vratima obitelji pojavio Ivan Gudelj iz Hajduka i ponudio Srni da zaigra za splitski klub. Naravno, za žgoljavog nadarenog dječarca nisu nudili nikakav novac, već samo mogućnost da se dokaže na terenu u jednom tako velikom klubu, pa je prvih nekoliko godina sav trošak Darijovog treniranja i boravka u Splitu uz velika odricanja, financirala njegova obitelj.
No, bilo je tu još okolnosti koje mu nimalo nisu išle na ruku. Srećom, kad su treneri vidjeli Darijove sposobnosti više nije bilo govora da ode, a ubrzo je pozvan i u kadetsku reprezentaciju Hrvatske. Izborio se za mjesto u prvoj postavi i nastavio igrati u svim uzrastima, ali i prvoj postavi u vlastiotm klubu.
S 19 godina osvojio je s Hajdukom titulu prvaka Hrvatske, a u iduće dvije godine osvojili su i dva puta Kup. No kad je prvi put zabio pogodak za matični klub, publika je otkrila još jednu veliku Darijovu tajnu. Pred kamerama i punim stadionom pokazao je majicu koju je uvijek nosio ispod dresa, na kojoj je bila otisnuta fotografija njegovog starijeg brata Igora, oboljelog od lakšeg oblika Downovog sindroma.
Svaki gol koji će ubuduće zabiti Darijo će posvetiti svom starijem bratu, čije je ime istetovirao kraj srca. Posljednju sezonu u Hajduku odigrao je 2003. godine i od navijačke skupine Torcida ispraćen je u ukrajinski Šahtar uz ovacije i s nagradom ‘Hajdučko srce’ za najsrčanijeg igrača.
Profesionalne obaveze nisu mu dopuštale previše opuštanja u privatnom životu. Ni jednog trenutka nije zaboravljao da je do uspjeha došao uz velika odricanja i žrtve vlastite obitelji i zato im se htio odužiti. Stoga je i u novoj sredini, u rudarskom gradu Donetsku, ubrzo osvojio simpatije i navijača, i trenera, a naročito predsjednika kluba Ahmetova koji ga je prihvatio kao vlastitog sina. U znak zahvalnosti od prvih novaca koje je dobio od transfera, kupio je ocu mercedes.
Unatoč uspjesima na nogometnom terenu, na privatnom planu Darijo nikako nije mogao naći srodnu dušu. Sve do 2005. godine kad se zatekao u Zagrebu zbog reprezentacije. Nakon odigrane utakmice s kolegama se konačno mogao malo opustiti. Omiljeno mjesto za izlazak reprezentativaca u to je vrijeme bio narodnjački klub Ludnica u zagrebačkom kvartu Stenjevec.
Prema jednima Darijo je tamo slavio pobjedu nad Bugarima, a prema drugima slavio se rođendan, kad je u klub stigla Mirela Forić s prijateljicom Ivom Balaban i supružnicima Kristinom i Darijom Smoje. Društvo se zabavljalo do ranih jutarnjih sati, a bivša manekenka modne agencije Midiken, tada 24-godišnja Mirela odmah je zapela Srni za oko. Nažalost, ubrzo je shvatio da nema previše šansi.
Naime, Mirela je bila uspješna studentica ekonomije i već je planirala upisati i magisterij, a nogometaši ju do tad nisu nimalo zanimali. Smatrala je da su žene nogometaša osuđene na kućanske poslove, a ona je imala mnogo ambicioznije poslovne planove.
Iza sebe je imala dvije veze za koje se saznalo u medijima jer su u pitanju bili uspješni zagrebački biznismen i suvlasnik Cityexpressa, Boris Vidić, a nakon toga sin uglednog zagrebačkog poduzetnika Željka Šelendića, pripadnik zlatne mladeži Josip.
Upornost koja je krasila Srnu na nogometnom terenu, iskoristio je ovaj put u osvajačkom pohodu na ljepoticu koja je tek dala do znanja da joj je simpatičan i ništa više od toga. Tri mjeseca trajala je njegova potraga za Mirelinim brojem telefona samo zato da bi joj poslao SMS. Uzvratila je i počeli su se dopisivati. Te godine božićne praznike Srna je proveo u Hrvatskoj i s njom proslavio dolazak Nove 2006. u Baškoj Vodi. Novinari su konačno otkrili – Srna i Mirela Forić su u sretnoj vezi.
Kad su joj fakultetske obaveze dopuštale odlazila bi k njemu u Donjeck, a on bi svaki slobodni trenutak provodio u Hrvatskoj. No i dalje nije imao previše vremena za zabavu. U novom klubu počeo je osvajati prvenstva, a u reprezentaciji je već odavno bio nezamjenjiv.
Tako je bilo i u rujnu 2006. godine kad je Slaven Bilić okupio ekipu u slovenskim Termama Čatež uoči utakmice protiv Rusije. Tu večer Darijo će vjerojatno prokleti više puta u životu. Naime, s Ivicom Olićem i Boškom Balabanom odlučio je u trenutku slabosti, napustiti potajno kamp i otputiti se u Zagreb u noćni provod. Ovaj put odredište je bio narodnjački klub Fontana. Da nije bilo lokalnih kavgadžija koji su izazvali tučnjavu u kojoj odbjegli trojac nije ni sudjelovao, nikad se ne bi saznalo da su gadno zaribali i prekršili kućni red.
Osim što je svaki od njih ‘iskeširao’ po 30 tisuća kuna kazne još više ih je zaboljela odluka da neće istrčati na teren protiv Rusije. Stoga i ne čudi da je Srna prvi put u životu izgubio živce i opsovao novinara koji ga je pitao za komentar kad su napuštali prostorije HNS-a kamo su ih doveli pred disciplinsku komisiju.
Nažalost nije znao da će ova njegova nepodopština, prva i zadnja u karijeri, drastično promijeniti i na njegov privatni život. Darijo će ubrzo naučiti da je jedan od onih ljudi kojima se ništa u životu ne oprašta. Naime, njegov ‘izlet’ u sitnim noćnim satima toliko je naljutio Mirelu Forić da ga je ubrzo nakon toga napustila.
Godinu dana Darijo se posvetio samo nogometu. Očajan i razočaran u ljubavim narednu godinu dana tražio je bezuspješno utjehu, pa je tako pokušao i s dvjema ljepoticama. Jedna od njih bilaje Miss sporta i bivša rukometašica, a danas pravnica Mia Šlogar, a druga manekenka Antea Kodžoman. Ali nije išlo. Veze su bile kratke i prolazne.
A onda se u siječnju 2008. godine saznalo – Mirela i Darijo su ponovno zajedno. Očito je trebalo proći vremena da Mirela shvati kako je prenaglila, a Darijo je pak imao vremena dobro promisliti o prioritetima.
Uglavnom, pomirili su se na zimovanju u Austriji potkraj 2007. godine i učvrstili svoju vezu. Mirela je dovršavala magisterij, a Darijo je već četvrtu sezonu igrao u Šahtaru i pripremao se za osvajanje ukrajinskog prvenstva, kupa i superkupa.
Čim je magistrirala, Mirela se uputila u Donetsk. Smirenje u privatnom životu pomoglo mu je da se sasvim koncentrira na nogomet. Već iduće godine Darijo će, kao kapetan Šahtara, biti posljednji igrač u povijesti koji je podignuo pokal Kupa UEFA-e prije no što se to natjecanje pretvorilo u UEFA Europsku ligu. Pod njegovim vodstvom Šahtar će iz godine u godinu biti i ostati najjača i najtrofejnija nogometna momčad države.
Dvije godine čitalo se samo o Darijovim nogometnim uspjesima, a onda potkraj 2009. konačno se pohvalio da on i Mirela pripremaju vjenčanje. Prešutio je da je Mirela ostala u drugom stanju. Pet mjeseci kasnije fotografi su se morali dobrano potruditi da bi uspjeli uhvatiti svatove u Dubrovniku.
Vjenčali su se 16. svibnja 2010. godine na terasi vile Agava. Mirela je odjenula vjenčanicu Caroline Herrere, a mladoženja odijelo Dolce&Gabanna. Njemu je kum bio Dario Zahora, a njoj kuma Ana Tomić. Uz rodbinu i brojne nogometaše i njihove supruge, slavilo se do jutra uz Halida Bešlića, Joška Čaglja i Nedu Ukraden.
Dva mjeseca kasnije postali su roditelji. Mirela je rodila malenu Kasju i tako je Darijov život postao potpun. Proširena obitelj preselila je i u novu, raskošniju kuću koju je Mirela uredila po svom ukusu.
U svemu tome Darijo nije nikad zaboravio ni na svoje roditelje i brata. U svakom razgovoru isticao je da mu je najdraži nogometaš Messi, a da mu je u privatnom životu uzor vlastiti otac.
– Nikad mu neću vratiti sav trud i brigu koju je uložio u mene. Napatio se kroz život i zato su i on i mama zavrijedili mirnu starost – rekao je.
Nakon mercedesa, ocu je kupio BMW, a nije zaboravio ni na svoj rodni Metković, Od vlastitog novca dao je urediti nogometni teren s umjetnim travnjakom na kojem danas igraju neki novi klinci.
Poput svog nogometnog uzora Messija koji je nedavno razveselio dječaka u kolicima i zaigrao s njim nogomet, i Srna je u nekoliko navrata pokazao da ima stvaro veliko srce. Vlastitim je novcem u dva navrata za 1500 ukrajinske djece bez roditelja platio izlet u Donetsk i darovao im karte za nogometnu utakmicu Šahtara.
Unatoč tome što je, po mišljenju svojih reprezentativnih kolega, mogao svoje kvalitete mnogo bolje unovčiti. No Dario se ne da iz ukrajinskog kluba iako su u nekoliko navrata stizale primamljive ponude. Ostao je vjeran klubu koji je njemu, supruzi Mireli i kćerkici Kasji, kao i njegovoj obitelji u Metkoviću, omogućio pristojan život. Ali ni trener Šahtara Lucescu, a ni predsjednik kluba Ahmetov ne mogu zamisliti momčad bez Srne. Igrat će tamo vjerojatno još koju sezonu, a možda mu se onda i ostvari želja da nogometnu karijeru završi u Hajduku.
