Hip_Urednik
Veliki blagdan u katoličkom kalendaru poznat je pod imenom Tijelovo. Pun naziv tog blagdana je Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tim blagdanom želimo obnoviti svoju vjeru u osobu Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je u određenom povijesnom času kao jedinorođeni Sin Božji postao povijesnom osobom. To je tajna njegova utjelovljenja. Bog je postao čovjekom; jedan od nas, s konkretnim tijelom, u njegovim žilama teče ljudska krv. „U svemu jednak, osim u grijehu“, reći će sveti Pavao o njemu.
Na današnji se blagdan sjećamo kako je Bog uzeo ljudsko tijelo da bi postao čovjekom. Bog je u Isusu svima nama dohvatljiv i blizak!
Tajnu svojega utjelovljenja utkao je Isus na svojoj posljednjoj večeri u znakove kruha i vina, koji snagom njegove riječi postaju Tijelo i Krv Kristova, tj. sakrament euharistije, dar pričesti, hrana i piće. Posebno su pri tom naglašeni neki elementi tog sakramenta: kruh u obliku hostije, koji se pokazuje kod podizanja; kalež s vinom koji se jednako tako pokazuje vjernicima kao znak i dar.
Na sve to mislimo dok gledamo podignutu hostiju, dok klečimo pred svetohraništem, dok se svečano nosi pokaznica s Presvetim, dok pružamo ruku da primimo pričest. To je dar Kristova predanog tijela, dar njegove prolivene krvi; to je dar njegove neizrecive ljubavi za svakog od nas osobno! (fra Zvjezdan Linić)
Ustanovljenje svetkovine
Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. godine. U dobi od pet godina ostala je siroče te je smještena u samostan augustinki u Mont-Cornillonu, gdje je zaređena kad je imala 14 godina. Brzo je napredovala u krepostima i bila je poznata po svojoj ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, svetoj Kristovoj muci, a osobito prema Presvetom sakramentu. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…
Glas joj je dao tri razloga za to: prvi – ovom će se svetkovinom učvrstiti vjera u Presveti sakrament kad god u budućnosti netko posumnja u njegovu valjanost; drugi – iskrenim i dubokim klanjanjem Presvetom sakramentu vjernici će se ojačati na svom putu u krepost; treći – slavljenje ove svetkovine i pozornost koja je tako iskazana sakramentu pružit će zadovoljštinu za svako nepoštovanje i uvredu nanesenu Presvetom sakramentu.
Više od 20 godina Julijana redovnicima nije rekla ništa o svom viđenju, ali je na kraju rekla tadašnjem biskupu iz Liègea Robertu de Thoreteu, dominikancu Hughu, koji je poslije postao papinski poslanik u Nizozemskoj, i Jamesu Pantaleonu, koji je tada bio arhiđakon Liègea. Poslije je James Pantaleon postao biskupom i ubrzo je nakon toga izabran za papu Urbana IV.
Budući da su u to vrijeme biskupi mogli ustanoviti svetkovinu za svoju biskupiju, biskup de Thorete 1246. godine sazvao je sinodu na kojoj su sudjelovali i ovi učeni i sveti ljudi. Međutim, od trenutka kad je Julijana s njima podijelila poruku o svom viđenju do otvaranja ove sinode prošlo je punih 16 godina. Nakon što su raspravljali o mogućem utemeljenju svetkovine, zaključili su da ona nije u suprotnosti s naukom Crkve. Nadalje, odlučeno je da će se svetkovina utemeljiti kao zahvala svemogućem Bogu jer nam je dao Presveti oltarski sakrament. Zatim je određeno da se to novo slavlje održi iduće godine. Redovnik Ivan trebao je sastaviti obred za tu prigodu. (Izvorni dekret i dijelovi ovog obreda čuvaju se u Binterimu).
James Pantaleon, jedan od prvih koji je Julijanino viđenje smatrao iskrenim i vjerodostojnim, 29. kolovoza 1261. godine postao je papa Urban IV. Novi biskup Liègea Henry iz Gueldersa poticao ga je da proširi slavljenje svetkovine na cijeli svijet. Papa je, kao velik štovatelj nove svetkovine, 8. rujna 1264. godine izdao bulu Transiturus. U njoj je odredio da se svetkovina Tijela Kristova slavi svake godine u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva, a istovremeno je i odobrio oproste vjernicima koji dođu na svetu misu i crkvene obrede povodom svetkovine. Ovaj obred, koji je po Papinu nalogu sastavio crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski, smatra se jednim od najljepših u Rimskom brevijaru.
Papin nasljednik, Klement IV., ponovo je naredio slavlje ove svetkovine. No, tek za vrijeme stolovanja pape Ivana XXII. (1316. – 1334.) ovu su svetkovinu slavili s procesijom u kojoj se u pokaznici nosio Presveti sakrament. Papa Martin V. i papa Eugen IV. odobrili su mnoge druge povlastice za sve koji sudjeluju u procesiji.
Noseći Presveto u svečanoj povorci i blagoslivljajući njime ne samo one nazočne već cijeli svijet, kršćani se u isto vrijeme podsjećaju kako oni sami svojim životom moraju biti žive pokaznice i biti izvor blagoslova za svijet. Kršćani na Tijelovo ne idu u procesiji da bi nešto demonstrirali ili protiv nečega protestirali, već da pokažu da kao hodočasnici stupaju za Kristom prema konačnom cilju svoga života. Zato je Tijelovo prava prilika da se svaki kršćanin ozbiljno zapita, kako predstavlja Krista u svijetu. (bitno.net)
Stjepan Herceg
