Hip_Urednik
Draga braćo i sestre!
Naš Gospodin Isus Krist došao je da život imamo i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10, 10). Taj dar života nalazi se u samom srcu našega poslanja kao učenika i našega zajedničkog poziva na izgradnju civilizacije ljubavi. Dok obilježavamo ovaj Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome svijetu, ponovno smo pozvani promatrati dar života i čuvati zemlju koja ga održava, jer su to opipljivi načini iskazivanja hvale našemu Stvoritelju.
Danas svjedočimo brojnim krizama i velikim ljudskim patnjama. Istodobno se čini da se narušavanje skladne ravnoteže stvorenoga svijeta ubrzava. Te pojave nisu međusobno nepovezane. One su jedan isti vapaj za ozdravljenjem i mirom koji se uzdiže iz ranjenoga svijeta.
Bog života, objavljen u Isusu Kristu, daruje nam mir koji svijet ne može dati: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14, 27). Taj mir nije ni površan ni prolazan; on izvire iz trajne Kristove ljubavi i njegove brige za svakoga čovjeka.
Pa ipak, to je obećanje mira u oštroj suprotnosti sa stvarnošću koju vidimo u mnogim dijelovima svijeta. Prorok Izaija govorio je o vremenu kada će narodi „mačeve prekovati u plugove“ (Iz 2, 4), preobražavajući ono što uništava život u ono što ga održava. Danas, međutim, prečesto svjedočimo upravo suprotnome: napori se i dalje usmjeravaju prema nasilju i ratu.
Rat ostavlja rane koje sežu daleko izvan bojnoga polja. Odnosi živote, razdire obitelji i prisiljava milijune ljudi da napuste svoje domove, produbljujući tako strah, nepravdu i podjele (usp. Gaudium et spes, 77-82). Rat nakon sebe ostavlja i društveno i ekološko razaranje čije posljedice traju naraštajima. Povrh toga, međuodnos oružanih sukoba i propadanja okoliša često stvara začarani krug koji uništava ekosustave, onečišćuje temeljne resurse poput zraka i vode te ugrožava sigurnost opskrbe hranom. Time se produbljuju siromaštvo i nejednakost te stvaraju nove društvene napetosti koje mogu pridonijeti nastanku novih sukoba.
Štoviše, rat stvara rane koje oštećuju cjelokupno tkivo života, nanoseći štetu ne samo pojedincima i zajednicama nego i široj mreži njihovih odnosa s cijelom ljudskom obitelji te njihovu skladu sa stvorenim svijetom. On razotkriva dublji neuspjeh da živimo kao oni koji su stvoreni na sliku i priliku Božju, da poštujemo život i skrbimo za zemlju koja nam je povjerena. To nije samo politički neuspjeh nego i moralni i duhovni. Ukorijenjen u izopačenim željama i zlouporabi ljudske slobode i moći, rat je protusvjedočanstvo Evanđelju mira.
Spomenute krize ne pozivaju samo na odgovornost nego i na obraćenje srca koje će donijeti plodove dublje vjernosti Bogu, međusobne ljubavi i poštovanja dara stvorenoga svijeta. Nesklad koji vidimo u svijetu – poput nasilja, nepravde i ekološkoga propadanja – nije jednostavno posljedica manjkavih sustava ili struktura; on je „simptom dublje podvojenosti ukorijenjene u samom čovjeku“ (Gaudium et spes, 10). Ljudsko je srce, naime, mjesto gdje se odvijaju najdublje borbe i gdje se očituje naše palo stanje. Ono nije samo sjedište osjećaja nego središte osobe – mjesto gdje se susreću razum, želja, volja i savjest. Upravo se ondje borimo s oprečnim težnjama u sebi: između ljubavi i ravnodušnosti, istine i obmane, pravde i nepravde (usp. Jak 1, 14-15). Stoga su rane rata i propadanje zemlje duboko povezani sa stanjem ljudskoga srca. Sukobi koji muče čovječanstvo na mnogo su načina vanjski izraz unutarnjega nesklada i podijeljenosti. Kad je srce izobličeno, trpe odnosi, a strukture koje gradimo počinju odražavati taj nered.
Papa Benedikt XVI. podsjetio nas je da se „vanjske pustinje množe u svijetu, jer su unutarnje pustinje postale tako prostrane“ (Homilija na misi svečanog početka petrovske službe, 24. travnja 2005.). To nas poziva prepoznati da je ono što je slomljeno oko nas na neki način slomljeno i u nama. Zato, želimo li graditi miroljubivo društvo, ne smijemo samo reformirati strukture nego moramo obnoviti i svoja srca. Duboko ukorijenjeni uzroci sukoba i iskorištavanja stvorenoga svijeta proizlaze iz etičke i kulturne krize, koja uključuje gubitak osjećaja za granice, želju za dominacijom, težnju za neposrednom dobiti i nesposobnost prepoznavanja dostojanstva koje je Bog podario svakom ljudskom biću.
Proročki poziv da se „mačevi prekuju u plugove“ (Iz 2, 4) stoga nije samo vizija za narode nego poziv svakom čovjeku. Poziva nas preobraziti ono što nanosi štetu u ono što služi životu. No ta se preobrazba ne može postići samo vanjskim promjenama. Ona, u suradnji s Božjom milošću, zahtijeva dublje osobno i zajedničko obraćenje – povratak Bogu, koji će dovesti naše želje u pravi red, izliječiti naše rane i pomoći nam rasti u kreposti.
Bez te nutarnje preobrazbe mir će ostati krhak i kratkotrajan. Ali ondje gdje se srca obnavljaju, počinju se otvarati nove mogućnosti. Ono što je korišteno za uništenje može se preusmjeriti prema životu, prema skrbi za siromašne, prehranjivanju gladnih i očuvanju stvorenoga svijeta. To je put istinskoga ekološkog obraćenja, u kojemu plodovi našega susreta s Isusom Kristom izlaze na vidjelo u našem odnosu sa svijetom koji nas okružuje (usp. Franjo, Laudato si’, 217). Mir, dakle, počinje u srcu i odatle se širi na naše odnose, naše zajednice i cijeli svijet.
Premda su izazovi koji stoje pred nama golemi, Bog nas ne ostavlja bez sredstava ozdravljenja i preobrazbe. Umjesto ratnoga oružja, Bog mira daje nam snagu liječiti, miriti i graditi civilizaciju ljubavi. Tako smo pozvani čuvati brojne „ekosustave“ koji su nam povjereni: ekosustave stvorenoga svijeta, ljudskih odnosa i samoga ljudskog srca.
Zamislimo svijet u kojem bi se snage koje se danas ulažu u rat usmjerile prema cjelovitom ljudskom razvoju, prevladavanju siromaštva, zaštiti ljudskoga dostojanstva i pomirenju podijeljenih naroda. Takva vizija odražava vjeru u dolazak Božjega kraljevstva.
Istinska sredstva za izgradnju mira nisu oružja uništenja, nego istina, dijalog, strpljivost, dobrota, pravda, milosrđe, razumijevanje, skrb i ljubav. Ona izviru iz srdaca oblikovanih Evanđeljem i poduprtih Božjom milošću. Samo ona imaju moć preobraziti pojedince, obnoviti zajednice i liječiti rane našega svijeta.
Draga braćo i sestre, put koji je pred nama jasan je, premda nije lak. Pozvani smo dopustiti da se naša srca obnove kako bismo mogli tražiti mir i skrbiti za stvoreni svijet. Sveto pismo govori nam: „A vrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (usp. Izr 4, 23).
Ako tu zadaću prihvatimo s poniznošću i vjerom, postat ćemo Božji suradnici u djelu obnove. Polako, ali sigurno, prijeći ćemo iz pustinje u vrt, iz podijeljenosti u zajedništvo i iz nasilja u mir.
Neka nam Gospodin podari hrabrost kročiti tim putem kako bi se u naše vrijeme mačevi doista prekovali u plugove, kako bi obećanje Evanđelja pustilo dublje korijenje u našem svijetu i kako bi Kristov mir zavladao nad svim stvorenjem.
Iz Vatikana, 15. kolovoza 2026., na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.
LAV XIV.
