Ako državnička vještina svoj zadatak riješi na takav način da u zemlji ostane vrlo malo nepravde, to je velika stvar, jer stanje u kome neće postojati nimalo nepravde predstavlja ideal koji se samo aproksimativno može ostvariti. Naime, ako nepravdu istjeramo sa jedne, ona se u državu ponovo uvlači sa druge strane, jer je nepravičnost duboko ukorijenjena u ljudskom biću. Mi taj cilj pokušavamo da postignemo preko ustava i savršenog zakonodavstva, ali on ipak ostaje nedostižni ideal.
Osim toga, ovdje je svaki eksperiment opasan, jer se radi o najteže obradivoj građi – o ljudskom rodu, kojim je rukovanje opasno kao i rukovanje eksplozivnom materijom. U tom pogledu sloboda štampe je za državu isto što i sigurnosni ventil za parnu mašinu. Jer, zahvaljujući njoj, svako nezadovoljstvo, čim se pojavi, nalazi sebi oduška, osim ako nije isuviše veliko. Pa čak i u takvom slučaju dobro je da se to na vrijeme sazna i da se spomenuto nezadovoljstvo ukloni. To je mnogo bolje nego kada se ono potisne, pa onda u potaji ključa i vri – dok najzad ne dođe do eksplozije.
Sa druge strane, slobodu štampe treba shvatiti kao dozvolu da se prodaje otrov, i to otrov za duh i dušu. Jer što se sve ne može natrpati u glavu neznalice, lišene sposobnosti rasuđivanja? Posebno onda kada mu damo lažnu nadu za korist i dobitak. I na kakvo zlodjelo čovek nije sposoban ako mu tako nešto stavimo u glavu? Stoga se bojim da je opasnost od slobode štampe veća od njene korisnosti; naročito tamo gdje zakon dozvoljava svaku vrstu žalbe.
U svakom slučaju, sloboda štampe mora biti uslovljena zabranom bilo kakve vrste anonimnosti.
(Iz knjige “Parerga i paralipomena”,
preveo sa njemačkog Slobodan Damnjanović,
DERETA, Beograd 2013)
