Izlizana je ona priča da nam s ovakvom mladosti i ovakvim mladežima ne treba misliti o budućnosti. Najsvježiji je primjer uskopaljsko hladnokrvno šaralo.
Priznao je naime Adis Pokvić da je sam išarao kuće i automobile. Glumio je mamurni Adis da je zgrožen onim što su mu napravili od doma, od automobila, od suživota.
Taj mladi um, koji je otišao u neki boji svijet, u Austriju, vratio se i svojim malim ipraznim mudašcima odlučio zagaditi i onako zagađenu BiH svojim idiotlukom.
Uz sve to, njegova je sestra na državnoj televiziji izvještavala o strašnim prijetnjama, pisala o mržnji koja je ponovno proključala. Ulovili su se i neki velikani pa su osuli po ustašama, naoštrili epitete i ispisali maštovite priče ne misleći da bi trebalo sačekati istragu za osudu. A onda, osude tog pismenog trovanja nakon nepismenog Adisa nema. Mi smo zatrovani. Samo glumimo da nismo.
Kad odemo u bijeli svijet i vratimo se, šarat ćemo zidove svoje svijesti jer mi smo, eto takvi, i pismeni i nepismeni, jedva čekamo da skočimo na druge. Kazne nitko ne spominje. Ni za šarača ni za pisače. Nama je kazna što čitamo i jedne i druge, piše Berislav Jurič za Bljesak.info
