Ako mu Bog dadne zdravlja, i ako onaj zagrebački Šejtan ne umiješa svoje prste, Vrgorac će ovoga ljeta prvi put u svojoj povijesti imati predstavnika na Svjetskom prvenstvu u nogometu. No, to nije tema ovoga teksta. To jest važno, naravno, ali je nebitno.
Suze su bitne. A muškarci – ne računamo Talijane – ne plaču tako lako, barem ne dok utakmica ne završi. Ove suze, međutim, s utakmicom nemaju nikakve veze. One su puno više. One su sve.
Zoran Nižić, 195 centimetara visoki i 28 godina stari Vrgorčanin, kapetan je Hajduka. I reprezentativac. I rijetko, da od važnoga krenemo prema bitnome, ugodan sugovornik. Za Makarsku kroniku odvojio je vremena kao da ga L’Equipe intervjuira. Otvorio nam je vrata svojih sjećanja i pustio nas da ga pratimo na putu u dane kada je mali Zoran svaki dan iz svoje Dusine na trening u daleku Makarsku išao. Cijeli vrgorački kraj, naime, nema nogometnog terena. Zapravo…
-…ima nekakav teren u jednom polju, popliva svako malo pa se rijetko može koristiti, a to je onda kao i da ga nema – objašnjava Nižić.
Treninzi su bili pet puta tjedno, a vikendom utakmica. U početku mali Zoran imao je društvo, s njim su trenirali i prijatelji. Njih petorica, šestorica s kojima je i danas u kontaktu. S nogometom, međutim, kontakta oni više nemaju, otpadali su iz automobila jedan po jedan.
– Roditeljima je bilo lakše kad nas je bilo više jer je svaki dan netko drugi vozio od Vrgorca do Makarske i natrag. No, kako smo rasli, tako su oni odustajali, da bih na koncu ja ostao jedini – smije se Zoran, sjetno, a u glavi vrti film dugih, neprekidnih vožnji od Dugih njiva preko Kozice i strašne Stupice koja samo čeka da se netko posklizne pa da ga prije Makarske proguta.
– Ustajao bih u 6.30, doručkovao, pa bih do podne proveo u školi, na brzinu bih ručao, spremio stvari za trening, pa put Makarske, odradio bih trening, pričekao da stariji završe sa svojim treningom, da otac pokupi Vrgorčane, pa nazad u Vrgorac, a u Dusinu bih došao oko osam sati navečer – ne zaboravlja Zoran ubitačni dnevni ritam.
– Kad si učio – pitamo.
– Nikad – odgovara.
A opet, od petog do osmog razreda bio je vrlo dobar učenik, sve su mu završne četvorke u svjedodžbi bile. A završio je i srednju ugostiteljsku školu, konobarski smjer. Čak je i svoju prvu plaću zaradio kao konobar.
– U hotelu “Biokovo” je to bilo. Kad sam vidio novac, moj prvi novac, mislio sam da ću njime kupiti cijeli svijet – opet se smije, opet sjetno, dodajući kako je jedno vrijeme i recepcionar u “Biokovci” bio.
Roditelje Zoran u svakoj drugoj rečenici spominje. Njihovu žrtvu. Za njega i brata. Jedan je danas kapetan Hajduka, a drugi kuhar u zagrebačkom hotelu “Esplanade”. A oni, Jurica, radnik “Luke” u Pločama, i Marija, domaćica, i dalje su u Dusini. Na skromnoj Nižića zemlji.
– Sve su svoje gušte stavili sa strane i toliko su se toga odrekli samo da bi nama dvojici priuštili…
U tom su trenutku niz Zoranovo lice potekle suze. Volio bi, kazao je nešto kasnije, nakon što je emocije stavio pod kontrolu, da i on jednoga dana svojoj Gabrijeli bude takav roditelj. Živjet će za nju kao što su njegovi roditelji za njega i brata mu živjeli. Više mu ništa na svijetu ne treba.
Kad je došao u Hajduk nije igrao. Mjesecima je to trajalo. A kad je i počeo igrati, bio je izložen kritikama i porugama. Roditelje i suprugu mu Petru to je strašno pogađalo.
– Nisam ja čitao što o meni piše i kakvi su sve komentari ispod tekstova, ali je do mene to ipak dolazilo. Molio sam i njih da ne čitaju, ali to nije lako, trebalo je sve to izdržati. Znaš da su sve što piše laži i zločestoće, znaš da ništa nisi skrivio, ali ništa ne možeš napraviti. Osim dignuti glavu i igrati dalje. Biti svoj kao što sam uvijek i bio – kaže Zoran.
Grozno se tada osjećao. Najradije bi negdje bio otišao, što dalje od Poljuda. A onda bi se sjetio kako je iz maloga Zmaja sa samo 19 godina otišao u Belgiju, u FC Brussels, i kako se nakon tjedan dana želio vratiti kući.
– Bilo mi je teško. Bio sam dijete, iz maloga mjesta, zapravo sela, nisam znao ni strane jezike, ni po Hrvatskoj nigdje nisam bio, a odjednom sam se našao u glavnome gradu Europe – vrti glavom Zoran, kao da ne vjeruje da se to ikada dogodilo, da je bilo i da je prošlo.
Odustajanje nije bilo opcija. Nikad. Oduvijek je želio biti nogometaš i nije dopuštao da ga crne misli odvrate od cilja. Kad bi mu došlo teško, sjetio bi se muke svojih roditelja i beskonačnih prelazaka preko Stupice. Sjetio bi se kako je on iz Vrgorca bio na svakom treningu, dok su njegovi vršnjaci iz Makarske, kojima je stadion bio pod prozorom, izostajali. Nije im se dalo.
Naravno da nije sanjao o tome da bude stoper. Tko to kaže, laže. Vratio mu se osmijeh. Vidi sebe kao najsitnijeg od malih Vrgorčana koji su došli u Zmaja na prvi trening i smije se. Stajao je sa strane i maštao kako postaje veliki strijelac. A onda je, ušavši u pubertet, u samo jednoj godini izrastao 15 centimetara. I završio ispred svoga golmana, umjesto protivničkog.
– Zapravo sam bio zadnji vezni, tek sam u Belgiji počeo igrati na poziciji stopera – precizira.
U Hajduk je doveden kao peti stoper. Danas je pak bez njega nezamisliv prvi sastav “bijelih”. Ponude dolaze, klub ih odbija, ali je svima jasno kako to neće još dugo potrajati.
– Trenutačno proživljavam najljepše dane svoga života. Uživam u braku sa svojom Petrom, uživam u našoj Gabrijeli, uživam u našem Hajduku. Radim posao koji volim i nikomu ništa nisam dužan. Bez imalo lažne skromnosti mogu reći da sam ponosan na sebe. Ni od koga ne moram sklanjati pogled, nitko me nikad nije gurao, a sve što imam u životu postigao sam zahvaljujući sebi i svojoj obitelji – otvoreno će.
Ako ode u Rusiju, na Mundijal, bi će presretan, ako ne ode, neće jadikovati, nastavit će dalje stazom kojom ide još otkako se prvi put iz Dusine preko Biokova bio uputio. Bez obaziranja. Godi mu, naravno, što ga sada većina hvali, svjestan je da je igranje u Hajduku stresno, da zahtjevnijih navijača teško da može biti i da je njihov pljesak potvrda vrijednosti, ali čvrsto stoji na zemlji.
On je, veli, ostao isti čovjek.
– Kad sam u svojoj prvoj utakmici protiv Dinama izgubio loptu od Sammira, mnogi su mi to pamtili iduće dvije godine. Nije pao gol, ništa se nije dogodilo, ali me taj neuspio dribling pratio kao urok. No, što te ne ubije, ojača te. Ako igraš samo da ne pogriješiš, ako ti je to jedina misao, gotov si. Jer, pogriješit ćeš, sigurno, a onda te više nema. Pogotovo je igračima sa strane teško prilagoditi se, njihov se svaki pokret prati i čim jednom izgube loptu uzima ih se na zub. Nije to lako, ali onaj tko misli biti igrač mora to izdržati. I, znate što, isplati se. Veće nagrade od podrške Hajdukove publike nema. Nije to floskula. Iako, volio bih i ja da mi se ne zviždi kad vratim loptu golmanu. Ako to može proći u Juventusu, jeste li ih vidjeli sad protiv Tottenhama kako se brane s deset igrača, moralo bi u Hajduku – zaključuje Nižić.
Petra iz Oraha, zajedno su u školu išli, pa se zaljubili
– Zdravlje i obitelj su mi najvažniji. I Onaj gore što nas sve drži. S prijateljima iz djetinjstva redovno se čujem, a i u Dusinu odem kad god imam vremena. Supruga Petra je iz Oraha, zajedno smo u školu išli, a skupa smo od 18. godine. Kad sam bio u Belgiji tri smo godine na daljinu vezu održavali, a potom smo se vjenčali. Njezini imaju dosta jagoda, bave se time, a moji imaju tek nešto breskvi i loze za sebe, da ćaća može napraviti vino – govori Nižić.
Hvala Mati, Goranu, Vladi i Darku
– Neke ljude obavezno moram spomenuti. Bez njih bih teško danas bio to što jesam. Mate Pavlić i Goran Kesar puno su mi pomogli u nogometnim počecima, njima dugujem temelje, oni su posebno pomagali nama iz Vrgorca. Vlado Mrkonjić nije trener, ali je puno za mene učinio kad sam išao u Belgiju i kad sam dolazio u Hajduk, a svakako posebno moram izdvojiti i Darka Dražića, koji mi je u Zmaja pružio priliku kad mi je bilo najteže – kaže Nižić.
Držim fige Vitaiću i Zmaju
– Naravno da pratim Zmaja. Ima tamo još nekih momaka koji su sa mnom igrali. I braća Rašić su tamo, oni su prošli Hajdukovu omladinsku školu, pa nisu nikad došli do prve momčadi, a ja, eto, jesam, iako nikad kao dijete nisam bio u Hajduku. Bilo je u mojoj generaciji sjajnih kadeta i juniora, velikih talenata, ali nije lako uspjeti kao profesionalac, prijelaz iz juniora u seniore mnoge “pojede”. Držim, uglavnom, fige treneru Vitaiću da vrati Zmaja u Treću ligu – kaže Nižić.
