Home Društvo Kad janje upadne u more (kako preživjeti korizmu u Hercegovini?)

Kad janje upadne u more (kako preživjeti korizmu u Hercegovini?)

SHARE

Evo stigosmo do Velikog tjedna, a da nisam opisala događanja u korizmi u Hercegovini kao ni korizmeni hercegovački meni. Korizma počinje nekih mjesec do mjesec i pol dana nakon božićnih praznika pa je lagana trema već početkom veljače jer, znate, katolici smo i trebalo bi postiti. Em vjerski je, em nabrali se kilogrami od Božića, em valjalo bi se malo vježbati u uzdržljivosti. Naravno, Hercegovina je regija koja je jako poznata po uzdržavanju od bilo čega, hrane pogotovo. Ovo je ironija. Zamislite zemlju u kojoj nijedan normalan, a kamoli izvanredni, događaj ne može proći bez tone raznovrsne hrane. E pa sad zamislite apstinenciju od iste kroz 40 dana. Ako se ovih dana nađete u Hercegovini i ljudi ne budu uobičajno ljubazni, nemojte nam zamjeriti. Postimo. Budući da ja kroz svoje kolumne često glumim dežurnog psihologa, za kraj korizme želim obraditi psihološke tipove ljudi na koje možete naići kroz hercegovačku korizmu, pa čisto kratke upute kako se ponašati.

1. HODAJUĆI BILLBOARD ZVANI ‘JA POSTIM’

Ako su doma, prespavaju taj dan budući da osjećaju slabost kako taj dan jedu manje nego uobičajno. Ako su u javnosti, cijela država zna da poste. Doma im mater napravi lignje sa bijelim lukom i krompir salatu, te za desert posne medenjake. Svejedno, drame su oko njihova posta. Ako su večer prije budni nakon ponoći, jedu mrsno i nakon ponoći te smatraju da post kreće od jutra. U toku dana pojedu još tri čipsa i popiju 2 litre Coca Cole. Gledaju sezonu serije u jednoj noći, ne vole tjelovježbu i boje se svakog fizikog napora. Ne daj Bože doživjeti glad u društvu takvih osoba. Zaključak za takve – sjetite se što je Jesus rekao o postu i što Majka Crkva kaže o broju obroka kad se posti.

2. EKIPA ZVANA ‘POSTIM, ALI PIJEM KAVU S MLIJEKOM’

Ili postiš ili ne postiš. Mene osobno boli glava ako ne popijem kavu, a pijem inače kavu s mlijekom. Ali neću jedan dan umrijeti ako popijem kavu bez mlijeka. Dodaš malo više šećera i k’o duša. Ne postimo od sastojaka nego od ugode na jeziku kad te iste sastojke konzumiramo. Pun želudac može biti i od samog kruha kao i od bifteka u umaku od zelenog papra. Vježbamo odricanje i snagu volje da bi postali snažniji. Ovakvi traže i posnu čokoladu ili pojedu kilogram banana na dan kad poste. Rođeni u proljeće, vole fizički rad i tradiciju.

3. OBAVEZNO POSTE DVA DANA U TJEDNU

Tu ih dijelimo na one koji poste utorke i petke te one koji poste srijede i petke. Drže se rasporeda, nije im uvijek lako postiti, ali izdrže. Čekaju ponoć da se mogu omrsiti. Jedu tunu iz konzerve ili ribu sa povrćem iz konzerve. Obično oni koji vole prvu, ne vole drugu i obrnuto. Potajno broje dane do kraja korizme. Imaju osjećaj da dan kada poste traje duplo duže nego onaj kad ne poste. Neki nastave postiti i utorke do svetog Ante. Vole dobre ljude, druženje i potajno su umjetničke duše.

4. POSTE ČITAVU KORIZMU, A PONEKI I O KRUHU I VODI

Najhrabriji ljudi na svijetu, čudotvorci i zrače posebnim svjetlom. Čeka ih VIP loža u Raju. Ljudi koje bi poveo na putovanje kroz pustinju ili na pusti otok. Društvo tih osoba opušta i želite ih imati za prijatelje.

Hercegovina generalno nema kulturu konzumiranja ribljeg mesa. Ljudi rođeni u krajevima uz vodu imaju tu naviku, dok velika većina razmišlja kao i Mujo u vicu gdje kaže: ‘Od morskih plodova najviše volim janje kad upadne u more!’. Što se tiče riječne ribe, pastrmka je najzastupljenija i pripravlja se tako što se posoli, uvalja u kukuruzno brašno i prži u dubokom ulju. Poslužuje se uz umak od ulja, češnjaka, peršina i mješavine začina. U nekim krajevima love se i prstaci, ali oni su delicija koja je skupa. Najčešće se pripremaju na buzaru. Međutim, u korizmi se najviše jede konzervirana tuna ili druga riba sa povrćem, riblji štapići te lignje sa češnjakom. Za one koji ne vole ribu općenito, tu su oni materini krumpiri sa začinima, a prženi sa malo ulja na tavi ili blitva sa češnjakom.

Zaključak ove kolumne je da je samoodricanje dobro. Ne uvijek lagano, ali korisno. Uči nas strpljivosti i smislu duše, koja je puno veća i vječnija od tijela. A i ovaj period nas podsjeća koliko je nas Netko volio. Do kraja, do zadnjeg treptaja i posljednjeg uzdaha. Jer smo bili bitni. A to je tako savršeno i sveto. I vječno.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!