Često smo u ovom prilogu pisali o tome kako su ljudi u svojem domu ili vrtu stvorili svoj mali raj. Puno toga smo vidjeli i puno toga objavili i svaki put ostali zadivljeni trudom i ljubavlju s kojom su svoja rajska utočišta gradili naši domaćini. Svaki novi bio je ljepši od ljepšega, a mi bismo pomislili da boljeg nema. No, kad smo posjetili malo imanje u zaseoku Šestanima pokraj Šestanovca, opet smo se uvjerili da nam svaki taj “raj” otkriva nove ljepote.
Sunce je već dobro upeklo kad smo ujutro stigli u Šestane i nasmijana domaćica nas dočekala pred ulazom u vrt, ali tek smo poslije shvatili taj osmijeh – bio je to osmijeh zadovoljstva što je i na našim licima vidjela oduševljenje. Tako reagiraju ljudi kad prvi put dođu, a ona uživa jer se njezin višegodišnji trud isplatio.
A mi ne znamo u što bismo prije pogledali, u kuću atipičnog stila za dalmatinski krš utopljenu u zelenilu, ili bismo se posvetili svakoj pojedinoj biljci, cvijetu, stablu…
Ipak, pratimo našu domaćicu i vlasnicu ove ljepote u hladovinu kuće, a ona nas izvede na verandu ograđenu širokim suhozidom. I tu je hlad, a povjetarac donosi još svježine dok nam pogled pada na mosorske Dinaride koji spajaju Mosor i Biokovo. Svugdje okolo mir, koji ne narušavaju ni stanovnici nekoliko okolnih kuća na pristojnoj udaljenosti. Sve je to rodbina, kaže nam i naglašava kako joj daju podršku i pomažu, naročito oko zalijevanja kad ona iz Trogira, gdje živi, ne stigne do Šestana.
Ova bajka počela je davno, kad ju je otac doveo u svoj rodni kraj i pokazao joj zemljište koje baš njoj ostavlja. Ničega tu nije bilo, sami krš, ali nešto je ipak bilo presudno: kad je vidjela prirodnu stijenu usred terena, osjetila miris suhog lišća i divlje gladiolice, rekla je sebi da bi tu mogla podići neko malo utočište.
“Kuća je nastala sa skromnom potrebom imati kutak za odmak od ljudi, problema i svega ostalog u suživotu s onim što ne želiš. Zemlja moga oca, ljubav prema kamenu, kršu, škrtoj zemlji, izrodila je ideju i stvaranje osobnog raja”, kaže nam.
Osam godina gradnje
Otac joj je pomagao u gradnji, koja se protegnula od 2000. do 2008. godine. Zapravo sve je, kako kaže, počelo bez velikih ambicija, ali kad je počelo, više nije bilo zaustavljanja. Pomagali su i prijatelji i još uvijek taj “proces” traje. Zadnje što je osmislila je “Andrein park”, koji gledamo preko puta verande.
Uredno ograđen prostor nad čijim vratima stoji i veliki natpis da se zna da je to od njezine petogodišnje unučice Andree. A unutar ograde ljuljačke, drvene penjalice, čak i kućica na stupovima kao da je na stablu… Kaže nam kako još nije gotovo, mora staviti zavjesice na kućicu, a čeka još i drvene gljive. Stižu iz Gunje, odakle je stigla i kućica, a napravio ju je tamošnji meštar.
Obilazimo kuću preko terase u nastavku verande. Veliki stol za okupljanje obitelji i prijatelja nalazi se ispred kuhinje u kući, a malim bočnim kamenim stepenicama spuštamo se do ljetne kuhinje, gdje je opet sve postavljeno samo za druženje i odmor.
Nasuprot te kuhinjice je ona presudna prirodna stijena koju su opkolile mnoge biljke, a do nje ribnjak pun rascvjetanih lopoča. Kao što svaki detalj, svaka biljka u vrtu ima svoju priču, tako čujemo da je lopoče donijela iz Metkovića i uspijevaju bolje nego oni koje je kupila. Između lopoča skrivaju se crvene ribe, jedva dolaze na hranu, smeta im vrućina, a i naše znatiželjne sjene.
Manje plašljive su kornjače unutar kamene ograde, gdje miruje sedam odraslih vodenih kornjača i šest odraslih čančara. Imaju i vodu i kućicu, i dobro im je. Vlasnica nam veli kako joj ljudi donose kornjače kad ih više ne mogu držati u malim kućnim akvarijima ili ako ih nađu na cesti.
Iza ribnjaka, baš nad onom stijenom, nalazi se bazen. Napravili su ga prije četiri godine i bio je pun pogodak, ali vlasnici je veća briga bila koji dio predivnog vrta žrtvovati za tu svrhu. Toliko je zaljubljena u sve svoje biljke, koje danas već kupuje i preko interneta. Tako ima i one koje valjda nitko nema.
Svega tu ima, kao da je riječ o botaničkom vrtu. Kaže nam da je posadila 400 biljnih vrsta, s još više njihovih podvrsta. Ima jedanaest vrsta jorgovana, čak 40 vrsta božura, pa još posebne vrste – “peonija itoh”.
Vidjeli smo i najljepšu gliciniju, stablašica s tamnoljubičasto-plavim “grozdovima”! S druge strane kuće prvi put vidimo i hortenziju penjačicu, da, i to je moguće! Govori nam o svakoj biljci, zna kad ju je posadila, gdje ju je nabavila, kako i kad cvjeta… ali nema ovdje dovoljno prostora da sve to navedemo.
Stvorila svoj stil
Vraćamo se u kuću. Ona zauzima stotinjak kvadrata od terena velikog 1100 metara četvornih. Unutra je puno detalja, a domaćica kaže da je uređenje došlo iz njezine duboke nutrine i ne može se imenovati nekim stilom.
“Sve što je ugrađeno u ovu kuću, sa svim osjećajima, darovima, prijateljskim ulaganjima, umjetninama… odraz je mojih impulsa, osobnosti. Ona je zaista kuća za odmor u punom smislu riječi. Kuća za mir, ugodu, iznenađenja”, kaže nam.
U dnevnom boravku zapažamo kamin, koji je jedan splitski meštar tako dobro napravio da se u njemu može sve peći i kuhati, a neće biti mirisa u prostoru. Ova maštovita žena nam otkriva i kako je dimnjak od kamina dobio “cvijeće po sebi”. Skinula je šemu s fotelje i zajedno s prijateljicom preslikala ruže na kamin.
Penjemo se na kat i gledamo stablo “poraslo na zidu”, a na njemu visi mnogo malih fotografija – to je obiteljsko stablo s ljudima koji su ostavili lijep trag u njezinu životu. Privukla nas je i spavaća soba puna sunca kojemu se “suprotstavlja” tanka pamučna zavjesa na najneobičnijoj polukružnoj “bonagraciji”.
Napravio ju je prijatelj po njezinoj ideji, jer ispod nakošenog stropa u potkrovlju tako je jedino bilo moguće zavjesu vezicama vezati za neobičnu “bonagraciju”.
Prijatelje nam često spominje, jer mnogi tu rado dolaze, svjesni da ih u Šestanima čeka rad. Da, svi koji dođu moraju se znati služiti kuhinjom, a svaki od njih dobije svoj zadatak u kući ili vrtu. Ne bune se, jer vide da treba puno raditi da bi se postigla ova rajska ljepota.
