Vatreno oružje je čudo. Da čovjeku moć da ubije, brzo i lako. Onome koji pameti nema, još lakše. Povuče se osigurač, stavi metak u ležište cijevi, zakoči se da ne opali prerano i čeka se trenutak. A razloga uvijek ima, kakvi su god. Ni povod ne treba, ni afekt, samo cilj koji, Bože mi oprosti, opravdava sredstva. A sredstvo je ubijanje, čini se. U posljednje vrijeme ima puno ubijanja. Nadobudni sociolozi, psiholozi, predavači i prodavači marksizma će lako prebaciti lopticu nesređenoj situaciji u državi, ali to nema veze s vezom. Jednostavno je suviše lako i blizu ruku. Vatreno oružje je relativno jeftino. Jeftinije od rezervnog dijela za automobil.
Recimo, roditelji vam ne daju novac za drogu. Ne razumiju vašu potrebu za bijelim ili žutim. Ne znaju pošto je ketamin ili LSD. I još kažu da vam ne daju pare za vaše dobro. Ili vas djevojka ostavi. Kog vraga ona umišlja? Koji joj je? Zar može tek tako ostaviti čovjeka samog i još, Bog je ne ubio, otići s nekim drugim? Kako to? Zar bi da ide tamo – ‘vamo? Ili vas kolega nervira na poslu. Otkud mu pravo? Šef vas ne cijeni. Kako to? Zašto? Zar nismo svi ljudi od krvi i mesa? Zar onaj koji ne radi manje vrijedi od onoga koji radi? Zar nas Bog nije sve jednakima stvorio pa bi se on, šef, morao isto odnositi prema svima. Ili neko ima više od vas. Je li to pravedno? Zašto vama ne bi dao malo? Ne mora sve, samo malo. Ili vas nasekiraju u prometu. Kako čovjek da ne otvori pretinac automobila i ne izvuče utoku kad vozač ispred njega stoji čitave dvije sekunde a zeleno mu gori? Pa kako ga ne bi…
Jednom se, prije kojih desetak – petnaest godina, dogodio sukob dva psa. Jedan je bio nepoznate rase, neki miks šarplaninca, lovačkog psa i još nečega. Drugi je bio njemački ovčar. Korijen sukoba mi je nepoznat, ali bitka je bila žestoka. Razlog je mogla biti kakva zanosna kučka ili borba za teritorij. Mješanac je bio nešto teži i samopouzdaniji, ali je ovčar bio žustriji i opasnije je izgledao. Prolaznici su tog ljetnog poslijepodneva malo – pomalo napravili krug oko dvije razbješnjele beštije, stvorivši od svojih tijela arenu usred koje su se žestoki borci doslovce ubijali.
Čulo se hrapavo režanje iz grla mješanca, nešto slično hroptaju iz grla njemačkog ovčara. Povremeno bi zastali jedan nasuprot drugoga, češće bi se kotrljali brzinom zgužvanog papira na vjetru, sve do nogu okupljenih znatiželjnika. Nikom nije bilo ni na kraj pameti pokušati zaustaviti besmisleno kasapljenje dvije životinje. Ovčar je imao poderano uho i krvavu njušku i zube, a mješanac je bio sav izujedan i krvav. Umjesto sivo-bijel, bio je sivo-crveno-bijel. Na kraju je mješanac zaždio u nepoznatom pravcu a ovčar ostao lizati rane. Publika je imala samo jedan komentar na bijeg velikog mješanca. Jedan dugajlija je, prateći ga pogledom, rekao:
„Ode kući po levor…“
