Krvna osveta je srednjovjekovni običaj koji datira iz petnaestog stoljeća. Zadržao se djelimično i do danas kod Albanaca na Kosovu, najviše u sjevernoj Albaniji, i nekim dijelovima Crne Gore i Makedonije, piše Anadolu Agency (AA).
Sukob započet ubojstvom člana jedne obitelji, nastavlja se međusobnim ubijanjem. Obielj ubojice duguje krv obitelji ubijenog, a dug se vraća samo ubojstvom muškarca, pomirenjem, ali i plaćanjem krvi.
Savjet staraca
Postoje organizacije koje se i danas bore protiv obnove ovog običajnog prava, a često djeca i muškarci žive u kompletnoj izolaciji zbog zločina koji je počinio netko iz njihove obitelji. Pomirenje se teško postiže i događa se nekad i nakon 20-30 godina međusobnog ubijanja.
Prema Kanunu Ljeke Dugadjinija, ubojstvo pojedinca, od osobnog događaja postaje javni problem, za koji treba intervenirati “savjet staraca”, ili “pleqnija” kako se to izvorno kaže.
Oni su inzistirali na zaustavljanju pojedinačnih inicijativa, kontroliranju teške situacije, prekidanju eskaliranja i širenje osvete, kako ne bi stvorili katastrofu nad katastrofom i tragediju posle tragedije.
Savjet staraca je skup od 12 staraca ili mudraca iz različitih dijelova Kosova, a ranije ih je imalo skoro svako veċe selo. Oni su se okupljali u odajama, tradicionalnim sobama gdje žene i djeca nisu ulazili, i raspravljali koje je najmirnije rješenje za nastalu situaciju a da ona bude u skladu s kanunom.
Cijena krvne osvete
Istina, danas se krvna osveta zbog jačanja zakona rijetko primjenjuje, ali ovaj fenomen je još zastupljen u nekim seoskim sredinama. Primjera radi, za posljednjih desetak godina od Peċi do Prizrena na Jugozapadu Kosova zabilježen je samo jedan slučaj.
Ipak, i danas na osnovu ovog kanuna, a bilo ih je tijekom povijesti više, na Kosovu postoje cijene u zamjenu za krvnu osvetu ili neki drugi prekršaj. Tako, u prosjeku krv za ubijenog se plaċa 50 tisuća eura. Dvije teške ozljede računaju se kao jedna krvna osveta, cijena razvoda braka se plaċa 25 tisuća a raskid zaruka upola manje. Tuča bez nekih veċih posljedica košta dvije i pol tisuće eura, a postoje cijene i za silovanja i druga krivična djela…
Abdylj Hoxha, profesor istorije, autor više studija na ovu temu i član Vijeċa staraca zaduženih da pomire zavađene strane pojašnjava za AA kako je funkcionisalo i funkcioniše to tijelo.
Po njegovim riječima, pomirenje između dviju obitelji koje su izgubile voljenu osobu bilo je dosta teško. Za početak, obje obitelji bi trebalo da se usuglase da treba doċi do pomirenja. Ako ošteċena strana želi da oprosti krv, postojala su tri rituala za to.
“Prvi, uzeli bi osobu koja ja počinila ubojstvo, zavezali bi mu ruke, stavili oca ubijene osobe ispred njega i dali mu pištolj. Rekli bi mu: ‘Ili mu odveži ruke ili ga ubij.’ Uglavnom bi mu odvezao ruke. Nismo imali slučaj da ga je ubio. A to je značilo da je oprostio krv. Drugi ritual: uzeli bi bebu i stavili je u kolijevku, donijeli bi je u odaju ili konak, mjesta gdje su se okupljali starci i mirili posvađane strane. Okrenuli bi kolijevku sa djetetom naopako, ako bi je on okrenuo – onda je to automatski značilo i opraštanje krvi”, kaže ovaj profesor, pojašnjavajuċi kako se to radilo kod pripadnika katoličke vjeroispovjesti.
“Svećenik bi donio križ ispred vrata oštećene strane i rekao bi im da treba da oprosti krv. Ako bi oni križ vratili u crkvu, onda je to značilo da je oprostio. I obrnuto.”
Profesor Hoxha u nastavku naglašava kako je u odajama u takvim slučajevima situacija bila često veoma napeta. On ulogu staraca upoređuje sa ulogom današnjih sudija.
“Kada bi se obje strane sakupile u odaji, Savjet staraca bi od počinitelja tražio da detaljno objasni kako je došlo do incidenta. Nakon toga, obje strane bi napustile prostoriju i predlagale po dva čovjeka da ih zastupaju. Onda bi savjet donosio odluku. Pozvali bi obje strane da dođu u odaju i rekli bi im da pruže ruku jedan drugom, što bi značilo pomirenje”, kaže naš sagovornik.
Plaćanje je samo garancija
Po njegovim riječima, zavisno od financijske moċi, krv za ubijenog člana obitelji mogao se i platiti iako je ubojice odležao zatvorsku kaznu koju mu je odredio sud.
“Mnogi kažu da se krv plaća. Ne, to je bila garancija da se osveta neċe dogoditi. Za vrijeme Turaka, plaćalo se 52 crvene lire, dok sada ovisi kako traži oštećena strana. Sve do 1978. bilo je 100.000 maraka, ili jedan hektar zemljišta, ali u regiju Dugadjinija, pošto je, recimo, u Drenici hektar koštao samo tri tisuće”.
Ovaj umirovljeni profesor podsjeća da se jedno od najvećih pomirenja i praštanja krvi na Kosovu dogodilo 1990. godine. Studenti sa Kosova su, kaže, preduzeli tu incijativu jer su smartali da Albanci ne smiju da uđu u rat protiv srpskog režima tako razdvojeni.
“Profesor Anton Ćeta je predvodio studente za ovo masovno opraštanje krvi. Glavni razlog je bio da – ako bi Albancil stupili u rat sa tadašnjim srpskim režimom, a pod krvnom osvetom su – šta bi trebali braniti: grudi ili kičmu? Ispred grudi imaš neprijatelja, a iza svog čovjeka. Tada se dogidlo više od tisuću slučajeva praštanja krvi”, tvrdi profesor.
Zakon o posredovanju
Nakon 1999. godine, broj slučajeva krvne osveta na Kosovu naglo je opao, a samim tim i rad Savjeta staraca. Ova grupa je do 2011. radila neformalno u sklopu pravila kanona Ljeke Dugadjinija, a kada je te godine donijet zakon o posredovanju, time je ovaj savjet dobio i pravnu osnovu.
“Od 2011. na Kosovu i Albaniji postoji zakon o posredovanju. Ja i još nekoliko ljudi licencirani smo kao posrednici u krvnim osvetama. Smijemo međutim da tretiramo samo slučajeve koji su kažnjivi do tri godine zatvora, ali ne i teška krivična djela. Kanun primjenjujemo i posredujemo od tuča djece do ubojstva. Mislim da je ovo dobra stvar, da imamo funkcionalne zakone, a da kanun ostavimo znanstvenicima da istražuju”, zaključuje Hoxha.
Prema nekim podacima, na Kosovu je posljednjih 20-ak godina zabilježeno oko 50 slučajeva krvne osvete i to u većini slučajeva po ruralnim, planinskim sredinama, dok u Albaniji zabilježeno oko 600 slučajeva, prenosi Pogled.ba
