Hip_Urednik
Stoljećima su plodno Imotsko polje i rijeka Vrljika hranili generacije Imoćana. Zdrava zemlja, čista voda i pogodna klima bili su pravi Božji dar ovom kraju. Nekada u tom plodnom polju nije bilo ni metra neobrađene zemlje. Danas je, nažalost, više zelenila od trave i korova nego uzoranih njiva.
Generacije Imoćana spuštale su se s brdskih predjela prema polju, ostavljajući iza sebe pradjedovska ognjišta u kršu, gdje su uspijevale samo kulture otporne na mraz i sušu. Bilo je tu nešto krumpira, raštike, samoniklog zelja, pokoji orah, bajam, višnja, trešnja, jabuka ili šljiva, i to bi uglavnom bilo sve.
Brdske vrtače
Danas, duboko u 21. stoljeću, klima se promijenila, hrane ima u izobilju, ali najvećim dijelom one iz trgovačkih centara i samoposluga. Hvala Bogu, u Imotskoj krajini još uvijek ima domaćih proizvoda – krumpira, mrkve, višanja, trešanja i jabuka – no uglavnom za vlastite potrebe, a ne za ozbiljniju komercijalnu proizvodnju. Sve ostalo lakše je kupiti u trgovinama, pa makar mrkva dolazila iz Nizozemske, krumpir iz Mađarske, a voće i povrće iz Italije, Španjolske ili čak Čilea.
No vremena se mijenjaju. Tako su neki Imoćani, skloni poljoprivredi, povrtlarstvu i voćarstvu, krenuli s novim kulturama i sadnicama, sadeći ih u plodnu i ekološki očuvanu imotsku zemlju.
Ova priča vodi nas u Glavinu Gornju, iznad samoga Imotskog, iznad Crvenog jezera, na oko petsto metara nadmorske visine. Tamo, među brdskim vrtačama i nekadašnjim ledinama, gdje zemlja nije toliko plodna kao u Imotskom polju, ali uz trud, duboko oranje i stajsko gnojivo postaje pravi mali Eldorado za povrće i voće.
Tu upoznajemo Stjepana Rašića (38), naočitog i vedrog mladića, još uvijek neoženjenog, zaljubljenika u prirodu, čisti zrak i zdrav plod iz vlastitom rukom obrađene zemlje. Po struci automehaničar, ali i vrstan građevinar i kamenoklesar, Stjepan je u svom kraju poznat po ljubavi prema prirodi i životinjama.
Godinama pedantno vodi evidenciju o kilometrima koje propješači šumama oko svoga zaseoka – između četiri i pet tisuća kilometara godišnje. Nekada najmlađi lovac u županiji, danas s više od dvadeset godina iskustva, no ne lovac kakvog bi mnogi zamišljali. On gradi pojilišta za divljač, uređuje hranilišta i sate provodi na vlastitoj lovačkoj čeki promatrajući životinje.
S te čeke pogled puca na njegov vrt na nekadašnjoj “Vučjoj ledini”, zemlji gdje je nekoć uspijevala tek rijetka trava za ispašu stoke. Danas se ondje nalazi i umjetna lokva duga petnaestak metara, također djelo njegovih ruku, iz koje se napajaju životinje, ali i zalijeva vrt.
A upravo je taj vrt razlog ove priče.
U njemu rastu zdravi krumpiri, mlada kapulica, mrkva, raštika i pomidori, ali i nešto sasvim neuobičajeno za Imotsku krajinu – indijanska banana, mongolska trešnja, jabuka Apistar, japanske šljive i tulipanovac, listopadno drvo podrijetlom iz Sjeverne Amerike.
Korisno za zdravlje
Pravi mali eksperimentalni voćarski poligon.
– Neka je ljudima zanimljivo. Volim zemlju, poljoprivredu i saditi nešto novo. Danas, u eri interneta, dostupne su informacije iz cijelog svijeta, pa tako i o novim sortama voća i povrća. Najprije sam proučavao sadnice, a potom odlučio pokušati s uzgojem ovdje kod nas – govori Stjepan.
Posebno ga fascinira indijanska banana, poznata i kao “paw paw”.
– To je biljka podrijetlom iz Sjeverne Amerike koju su koristili američki domoroci. Okus joj podsjeća na mješavinu banane, manga i papaje. Otporna je na hladnoću, čak i do minus 30 stupnjeva, a traži bogato i vlažno tlo. Potrebno je posaditi barem dvije ili tri sadnice radi oprašivanja – objašnjava Stjepan.
Plodovi indijanske banane bogati su vitaminima, mineralima i antioksidansima, a sve se više spominju i njihova korisna svojstva za zdravlje.
Ništa manje zanimljiva nije ni mongolska trešnja.
– Ima tamnocrveno meso i sok, vrlo je otporna na sušu i hladnoću, a raste kao niži grm pa je lakša i za održavanje i za berbu. To mi puno znači na ovoj nadmorskoj visini – kaže.
Posebnu pažnju privlači i jabuka Apistar, neobična po svom zvjezdastom obliku.
– To su prekrasni plodovi. Jabuka nije okrugla poput naših sorti, nego ima pet izraženih izbočina koje tvore zvijezdu. Kažu da je okus vrhunski – dodaje.
Iako je riječ tek o početku, rezultati ga ohrabruju.
– Indijanska banana već je pustila listove, mongolska trešnja daje prve bobice, japanska šljiva već je donijela prvi plod, a Apistar se odlično primio. Sve što sam posadio zazelenjelo je u manje od mjesec dana. Bananu prve dvije godine treba štititi od sunca, ali vjerujem da ću uspjeti – govori optimistično.
Ozbiljan uzgoj
Stjepan ne skriva kako razmišlja i o ozbiljnijem uzgoju.
– Neka naših domaćih sorti i loze u polju, ali zašto ne pokušati i s nečim novim? Zemlje imam, volim raditi i nije mi teško. Tko zna, možda će jednog dana Imoćani i cijelo tržište iz Imotskog naručivati indijanske banane, mongolske trešnje ili japanske šljive – kaže kroz osmijeh.
Na kraju razgovora vraća se svojoj drugoj velikoj ljubavi – prirodi i životinjama.
– Svaki dan propješačim desetak kilometara, bez obzira na kišu, buru ili sunce. To mi je kao hrana. Najdraže mi je šetati sa svojim psima, bosanskim barakom Šeikom i hrvatskim posavcem Frkom. Najsretniji sam kada s čeke ugledam srndaća ili lane kako dolaze piti vodu na mojoj lokvi. Volim životinje. Priznajem, ponekad ulovim zeca, čisto da pokažem da sam lovac – smije se Stjepan.
A danas ga, kaže, najviše raduje prvi ozbiljniji rod mongolske trešnje i iščekivanje trenutka kada će za dvije godine prve plodove dati i indijanska banana.
I doista, dok razgovarate sa Stjepanom Rašićem iz Glavine Gornje, teško je ne povjerovati da se u Imotskoj krajini rađa jedna sasvim nova poljoprivredna priča.
